"Ovo je mjesto tajna. Svetište. Svaka knjiga, svaki svezak koji vidiš, ima dušu. Dušu onoga tko ju je napisao i dušu onih koji su je pročitali i sanjali je. Svaki put kad neka knjiga prijeđe iz ruku u ruke, svaki put kad netko prijeđe pogledom preko njezinih stranica, njezin duh naraste i ojača. Na ovome mjestu knjige kojih se više nitko ne sjeća, knjige koje su izgubljene u vremenu, žive zauvijek, u iščekivanju dolaska ruku novoga čitatelja, novog duha..." - Groblje zaboravljenih knjiga
Oduvijek smatram da knjige nisu samo skupina papira prepunih slova, povezanih koricama u jedan kup. Knjige su za mene nešto posebno. Svaka knjiga treba biti i jest čuvana. Svaku svoju knjigu nastojim očuvati kako bi, nakon čitanja, ostala u skoro pa identičnom stanju kao u trenutku kad sam ju kupila. Bole me zgužvane korice, prelomljeni listovi i zašarane stranice... Smatram da niti jedna knjiga to nije zaslužila.
Vjerujem da knjige sadrže dio duše svog autora. Isto kao što moje riječi, objedinjene na stranicama ovog bloga, sadrže dio mene. I uistinu želim dio sebe (i vjerujem da mi zasad uspijeva) prenijeti na ove stranice kako biste me istinski upoznali i kako bih jednog dana bila nekomu nadahnuće.
Namjerno sam odlučila započeti ovu objavu citatom jer mi je upravo ovaj citat bio potreban kako bih dočarala što nekomu znači "Groblje zaboravljenih knjiga", koje emocije potiče u čitatelju i što znači za sve knjige ovog svijeta.
Vjerujem da svaka knjiga ima nekoga koga čeka da dođe po nju, da ju čita, čuva i pazi od zaborava... :)
Ako se sjećate, u jednoj od prethodnih objava sam napisala kako bih htjela ponovno potaknuti čitanje nekih knjiga, za koje smatram da ne bi smjele biti prepuštene zaboravu. Zato se ne mislim ograničavati samo na trenutačno popularne naslove, već u svoj, ali i vaš, vidokrug unijeti neke naslove kojih se možda ne biste tako lako prisjetili.
Tokom čitanja "Anđelove igre", zamišljala sam si kako ovu objavu započinjem rečenicama: "Oduševljena sam! Odlično! Još bolje od "Sjene vjetra"! Nevjerojatan doživljaj! Ponovno me uspio oduševiti!"... Također, čitajući komentare isječaka iz recenzija svjetskih novinara, spominjala se još veća razina čarolije nego u prvom dijelu tetralogije, bolji zapleti, napete situacije i slično.
Bilo je uistinu za očekivati da će drugi dio biti nabijen još jačim intenzitetom, ali mogu reći samo jedno: "Anđelovu igru" mogu svrstati na listu boljih knjiga, ali ne i na listu knjiga koje su me oduševile. Moram priznati kako nisam osjetila tu čaroliju koja me preplavila u prvom nastavku, jer sam cijelo vrijeme imala osjećaj kao da sam jedan korak ispred čitave radnje.
Zbilja sam mislila da ću sa "Anđelovom igrom" doseći vrhunac čitalačkog uzbuđenja koji će nadmašiti "Sjenu vjetra", samo što je taj dio ovdje nekako ostao neispunjen...
U "Anđelovoj igri" pratimo istovremeno poprilično uspješnog, ali i neuspješnog pisca kriminalističkih romana Davida Martina. David je od malih nogu ispod kreveta sakrivao knjige, čitao u sitnim noćnim satima ili kada mu oca ne bi bilo doma i posjećivao knjižaru "Sempere i Sin", gdje je uvijek bio dobro došao te mu je često poklanjan primjerak knjige koja mu se svidjela.
Jednog mu je dana u ruke došla knjiga Charlesa Dickensa "Velika očekivanja" i on si je prešutno zadao životni cilj kako će svoja velika očekivanja jednog dana ispuniti. To su bili snovi malog Davida - prepunog motivacije, inspiracije i neopisive želje za postignućem...
Odrastao David nije loša osoba, ne može se takvim okarakterizirati. Samo bi se moglo reći kako je pomalo neugodan i bezobziran, što je čisti odraz ožiljaka iz prošlosti. Ali u duši je iznimno mekan i nježan, sam sebi neshvaćen. Sklon je dovođenju samog sebe do krajnjih granica, ali potpuno nesvjesno. A kada shvati što si radi, nije ga briga već se prepušta tom vrtlogu bijede. Od velikih je očekivanja odavno odustao...
Radi u osrednjem novinarskom društvu, živi u sobici koja nije nikad čula za dezinfekciju i čistu posteljinu, kako bi kasnije, posredstvom svog prijatelja Pedra Vidala, prešao u izdavaštvo ljudi koji su sve samo ne čiste duše. Ondje danonoćno radi kako bi ispunio rokove svojih poslodavaca, piše iznimno popularni kriminalistički roman u nastavcima pod pseudonimom, stavlja svoje zdravlje i svoj život na vagu, a sve kako bi ispunio zadane rokove, koji su samo prividno iskreno i krajnje lihvarski cijenjeni.
Početak rada u tom izdavaštvu bio je prepun pozitivnih osjećaja kako se konačno vraća na put ispunjenja svojih velikih postignuća, a zapravo piše roman koji ne nosi njegovo ime, troši svoje zdravlje i život za drugoga i nema trenutak privatnog života kako bi se posvetio onomu što će ga potpuno ispuniti... Jedinu sreću mu u svemu tomu pribavlja činjenica da konačno živi u kući koju promatra zadnjih 20 godina. I niti jednom se na tom putu nije zapitao - pod koju cijenu?!
Prvi i glavni zaplet nastaje u trenutku kada se u njegov život uvlači francuski izdavač, Andreas Corelli, sa ponudom koju ne može odbiti. U to vrijeme već zna da boluje od neizlječive bolesti i da mu ostaje samo nekoliko tjedana, a možda i dana života. Nije ga briga nizašto, luduje i troši dane, odbija od sebe i tu šačicu pravih prijatelja, koji su mu još preostali.
Ali spletom okolnosti, ponovno se susreće sa Corellijem i ponovno mu se stavlja ista ponuda na stol. Shvativši da ipak u sebi još ima komadić želje za životom, pristaje na poslovni susret.
Corelli želi da napiše knjigu za njega, sa posebnom tematikom koja iziskuje brojne diskusije i intelektualna nadmetanja. Za pisanje dobiva rok od godine dana uz česta nalaženja i praćenje napretka te kuvertu koja sadrži 100.000 franaka. Uz to, ukoliko pristane, dobiva ispunjenje najveće životne želje: potpuno ozdravljenje!
U početku se slijepo pokoravao Corellijevim željama i smjernicama vezanim uz knjigu, ali kako je vrijeme odmicalo, sve se više u njemu budio osjećaj kako s knjigom nešto nije u redu. Corelli mu je od prvog trenutka bio jedno nadasve čudno stvorenje, tako da u taj osjećaj nije uopće sumnjao.
Neko mu je vrijeme mazao oči pišući što je gospodar (Corelli) htio čuti, a zapravo je potiho vodio svoju privatnu istragu. Nešto mu nije bilo jasno vezano uz gospodara, neke se kockice nisu slagale, a što je dalje boravio uz pisanje knjige, to su mu osjećaji nemira i pogrešnog postajali jači. U njemu se budilo buntovništvo, inat i mržnja, ali i neopisiva želja da prekine suradnju, što nije bio tako lagan pothvat...
U svojoj je istrazi došao do imena Diego Marlasca - odvjetnika koji je prije njega živio u njegovoj unajmljenoj kući s kulom. Marlasca je bio uspješan odvjetnik, sve do trenutka kada je izgubio sina, kada mu se brak posljedično raspao i kada je, uostalom, odlučio kupiti kuću s kulom i posvetiti se "svojoj iskonskoj ljubavi" - pisanju. Od tog je trenutka Marlasca postao nepoznat svijetu i svojim prijateljima. Kad god bi ga vidjeli, ponašao se čudno, pohodio je razne seanse na kojima je nastojao stupiti u kontakt sa svojim preminulim sinom i pričao je o tomu kako je proklet. Zatvarao se u kuću s kulom kako bi pisao i pisao, a nitko nije znao zašto. Marlasca nije odavao svoju tajnu, a ostatak svijeta do njega nije mogao doći.
Marlasca je, poput Davida, dobio ponudu koji nije mogao odbiti - Corelli mu je ponudio povratak sina u život - u zamjenu da u godini dana napiše knjigu prema željenoj tematici. Samo što je, za razliku od Davida, Marlasca u procesu pisanja knjige postao kaotičan i nestrpljiv te je misteriozno umro, a da ju nije završio.
Jedino što (meni) nije razjašnjeno jest kako je njegova nedovršena knjiga dospjela na "Groblje zaboravljenih knjiga", gdje ju je David pronašao?
Moglo bi se zbilja naširoko razglabati i pisati o svakom liku s kojim se susrećemo. Svatko od njih u svojoj duši nosi teret koji ga je obilježio. Mogli bismo ulaziti u psihu svakog od njih i pronalaziti razne zaključke, samo što vjerujem da bi tada priča o "Anđelovoj igri" trajala danima.
Što se tiče same radnje, Zafon nas drži u stanju pripravnosti, kao na valovima. Svakog se trena očekuje zaplet i uzbuđenje što će biti dalje. Kamo će nas idući val odvesti? I cijelo nas vrijeme drži u tom nekom stanju iščekivanja i prividne napetosti, ali opet... osjetila se i doza predvidljivosti, kako sam već ranije napomenula. Isto tako, mogu reći kako je knjiga ispunjena kvalitetnim likovima koji uspješno prate radnju te ju nije teško pratiti.
Svakako bih preporučila da ju pročitate jer ćete možda uspjeti pronaći čaroliju koja je meni promakla. S druge strane, malo mi je čak i žao što sam ju tako brzo završila i oprostila se od Davida Martina, ali tko zna, možda se susretnemo opet?
Do idućeg tipkanja,
Voli vas vaša Goga
Comentarios