Unatoč tomu što sam knjigu pročitala pred gotovo mjesec dana, morala sam s objavom sačekati. Već neko vrijeme zapravo razmišljam kako započeti i sastaviti sve misli u jednu smislenu cjelinu, a opet da kažem sve što sam htjela reći. I dodatno, da sve napišem dovoljno razumljivo - samoj sebi, ali i drugima. :)
Shvatila sam kako, unatoč vlastitom rastu, i dalje za sobom povlačim određene predrasude. Ne razmišljam o njima, znate? Nisu mi u fokusu pa se nisam imala ni prilike pozabaviti njima. Ali zahvaljujući ovoj knjizi i zahvaljujući mojoj dragoj prijateljici Tamari D.R., koja mi je knjigu predložila kao novi čitateljski izazov, postala sam svjesna tih predrasuda.
Kao prvo, imam predrasude vezane uz domaće autore (osim Zagorke, ona se tu ne svrstava). Donedavno sam smatrala kako je teško "domaćem" čovjeku pronaći inspiraciju i kvalitetu koju imaju svjetski pisci. Kako će „naš čovjek“ doći do inspiracije koja će ga vinuti u književne visine? U mojoj percepciji bio bi to jako težak, gotovo nemoguć pothvat.
Možda čak i zato što sama imam želju jednog dana krenuti u književne vode, ali me trenutačno previše strah u smislu da neću moći savladati dozu kreativnosti, za koju smatram da društvo od mene očekuje. Samo si tada postavljam pitanje - pišem li ja radi sebe ili radi društva? Pišem li kako bih iz sebe izvukla nešto što bi društvu moglo koristiti, a da pritom uzimam u obzir želje tog istog društva koje je potrebno prosvijetliti?
Nadalje, u školi smo inače obrađivali djela domaćih autora u sklopu lektire. Lektiru sam voljela pročitati i napisati prema uputama koje smo dobili (jer... jednom štreberica, uvijek štreberica), ali rijetko koja da me baš oduševila. Bio je to nametnuti odabir i bila je to borba za ocjenu - as simple as that.
Jedno je kad čitaš sa užitkom i sam se povezuješ s likovima, a drugo kad moraš paziti jesi li sve konce pohvatao/la kako bi, u konačnici, imao/la dobru ocjenu.
Ali drage volje mogu reći kako sam se ovom knjigom duboko iznenadila i lagano krećem ka promjeni mišljenja vezanog uz domaće autore. Čak sam danas, prilikom odlaska u knjižnicu, zavirila u odjeljak domaće književnosti kako bih pronašla još koji književni dragulj.
A takvih dragulja sigurno ima, samo ih moram naći. Ili će možda nekako naći način da dođu do mene? :)
Druga predrasuda koju sam imala prilike umno presložiti, da se tako izrazim, ne nosi toliku težinu meni kao pojedincu, ali zato nosi veliku težinu unutar samog društva, a tiče se upravo odnosa društva prema nekomu/nečemu drugačijem od "društveno prihvaćenog normalnog".
Na ovoj sam temi počela raditi još i prije, a sada je, čitanjem "Ciganina, ali najljepšeg", došlo do boljeg shvaćanja na kojoj se razini nalazim i koliko sam zapravo napredovala. I mogu reći kako sam jako zadovoljna.
Osjetila sam zapravo i neke vrste dodatno buđenje po pitanju ove teme, jer već sam odavno svjesna činjenice kako nečija boja kože, ton glasa, boja kose, pripadnost nekom određenom narodu ne čini nikakvu razliku u nečijoj vrijednosti. Također, kako možemo uopće razmišljati na način da jedan pojedinac određuje drugom pojedincu vrijednost na temelju nekog obilježja? Mislila sam i zapravo vjerovala da je društvo toliko naraslo i napredovalo pa više ne vodi takve razgovore i podjele. Ali prevarili biste se jer i dalje postoji ta podjela, koliko god tu činjenicu društvo negiralo...
Djelo „Ciganin, ali najljepši“ upravo je vezan uz tematiku Cigana odnosno Roma i odnos domaćeg stanovništva prema njima, ali i njih prema tom domaćem stanovništvu. Mogu reći da je ta podjela na nas i njih jednako aktivna i opipljiva, kao i trenutačna podjela na cijepljene i necijepljene, tako da sam si to mogla sasvim jasno predočiti.
Radnja knjige smještena je u Međimurju, u malom hrvatskom selu Sabolščak i ciganskom selu Globoko (smještenom unutar Bukovog dola; popularno nazivan Đinjcem) gdje pratimo iskrenu ljubavnu priču između Ciganina Sandija i Hrvatice Milene.
U prvim trenucima prisutno je neodobravanje veze od strane njegovog i njezinog sela. Međutim, kako vrijeme ide dalje, tako svjedočimo prihvaćanju mladog Sandija i odobravanju od strane Sabolščanaca. Kada su uvidjeli kako je Sandi zapravo dobar dečko voljan pomoći i pošteno zaraditi, njihova se slika o njemu drastično mijenja. Od zamazanog Cigana postao je priznati član društva. Počeli su ga pozivati na proslave, pozdravljali bi ga na cesti i odobravali su njegovo druženje s Milenom. Čak su tražili njegove usluge i te su usluge pravedno plaćali.
Vidite li o čemu upravo čitate? Zar to pravo nije dano svim ljudima? Zar ne bismo svi trebali biti uvaženi i cijenjeni te adekvatno nagrađeni za svoj rad i trud?
S druge strane priče imamo Milenu, rastavljenu ženu u četrdesetim godinama, koja se uslijed rastave morala vratiti u svoje rodno selo Sabolščak i svoju rodnu kuću. Ondje upoznaje Sandija, koji je angažiran da pomogne pri osvježenju prostorija njezine kuće. Ondje se upoznaju, povezuju i provode svoje dane i noći - isprva osuđeni od strane društva, a zatim i prihvaćeni.
Kasnije mladi Sandi postaje članom tajnog udruženja švercera ljudi - gdje samo naoko rade dobra djela i pomažu ljudima da se domognu svjetlije budućnosti, a zapravo je glavni motiv zarada. Ali nije ni važno, misli si Sandi. Nosi kući novac koji će omogućiti da Mileni pruži sve što poželi, a paralelno će svojoj bolesnoj majci u Globokom omogućiti adekvatan smještaj i liječničku skrb. Izvlači se iz sranja koja je radio prije Milene, iz društva koje ga je gušilo, i postavlja si ciljeve za budućnost. Na tom putu, nažalost, kako je i inače prisutno u životu, ne krene sve po planu... Sandi stradava nasred šume od strane čovjeka s kojim je proveo veći dio života, dok su ih pahulje snijega oblijetale i bojale svoju bjelinu u crveno.
Nakon što strada, kreće pričati svoju priču, rasprostranjenu poput paukove mreže. Zapravo, Sandi smatra kako u njemu živi pauk, kojeg samo određene situacije izvlače na površinu. Prilikom svakog izlaska, pauk veže niti. Upravo su te niti vezane kroz cijeli kraj i svaka nit ima svoju priču i sjećanje na jedan od perioda Sandijeva života. I te mu niti ne daju da ode, da odahne i da konačno nađe svoj mir...
Rastužila me jako Sandijeva priča. Točno sam si mogla predočiti njegovo nastojanje da završi školu te da bude prihvaćen u društvu. On je samo to htio. Uz to, htio je pobrinuti se za svoju majku. Htio je ostvariti ljubav kroz život sa Milenom. Krenuti konačno pravim putem i pronaći svoju sreću i mir. Ukloniti te podjele i razlike između "nas i njih" te dokazati da biti Cigan nije nešto što bi trebalo karakterizirati kao odbojno i prezirati.
Kroz život je okusio osamljenost, bol i nepravdu, ali je osjetio i ljubav, prihvaćanje i priznanje. Samo što je morao prijeći dalek put kako bi do toga došao.
Ponovno se vraćam na predrasude i stavove društva. Ovdje ne namjeravam pisati kako biste se trebali ponašati, preispitivati vaše mišljenje, nametati vam što bi kakti trebalo biti ispravno niti išta slično tomu. Svatko kroji svoju realnost i nema pravo nametati ju drugima, samo prihvatiti da nismo svi isti niti ćemo ikada biti.
Jedino što mogu napraviti jest usmjeriti vas na ovu knjigu - na ovo fantastično djelo. I omogućiti vam da sagledate drugu perspektivu nekoga tko je teško prihvaćen u društvu, a što mi proživljavamo kao nešto sasvim normalno.
Nakon što sam završila sa čitanjem, pročačkala sam po Internetu informacije vezane uz knjigu "Ciganin, ali najljepši". Naletjela sam na kratak video na YouTube-u kojim vas možda dodatno potaknem da se odvažite na čitanje.
I za kraj ove objave, citat koji me se jako dojmio. Često se mogu poistovjetiti sa ovim citatom i ono za mene ima veće značenje od samo riječi koje bi trebalo zapamtiti.
Ovih bismo riječi svi trebali biti svjesni jer često nam čast biva pogažena, a da toga možda, u nekim situacijama, nismo svjesni ili namjerno zanemarujemo.
Lakše je prijeći preko vlastite časti, pokoriti se i trpjeti udarce, nego dignuti glavu i dati do znanja da se vaša čast više ne smije gaziti? Dajte si vremena i razmislite malo o tomu i o svakodnevnim situacijama u kojima se nalazite. Možda vam ove riječi ipak dobiju na težini i značenju te vam daju dodatnu snagu, kao što se to dogodilo meni. :)
Moram priznati kako mi je ovo bila jedna od izazovnijih objava za napisati. Čitala sam ju nekoliko puta prije objave, prepravljala i razmišljala što sam vam zaboravila napisati. Još uvijek imam osjećaj kako sam nešto zaboravila, ali ne želim ju više držati za sebe.
Do idućeg tipkanja,
Voli vas vaša Goga
Comments