Prije nego krenem sa čitanjem iduće knjige, morala sam još neko vrijeme ostati u priči "Kradljivice knjiga", Markusa Zusaka. Koliko god sam mislila da me neće radnja pogoditi, ipak me pogodila. Zapravo, mogu reći da je pomela pod mnome i to poprilično detaljno. Onako kako bih to i sama napravila.
Tijekom čitanja sam čak i u okviru društvenih mreža napisala kako je jedna stvar učiti o vremenu u doba Hitlera, a drugo promatrati to vrijeme kroz nečije oči. Sada mogu tu rečenicu podići na novi nivo, nadodajući misli i pitanja o tomu kako je to doba bilo uistinu i proživjeti.
Sa velikom težinom na srcu, mogu reći kako sada jasnije vidim slike obitelji koja svakodnevno smišlja načine kako da dođe do novca koji će im omogućiti koliko - toliko kvalitetan obrok u danu. Mogu si zamisliti žalost, tugu, strah i neimaštinu koja vlada ulicama. Povorke izgladnjelih Židova i mržnju koju "kakti normalan" narod usmjerava prema tim jadnim ljudima. Užas razaranja. Bol smrti bližnjih. Patnju.
To su sve osjećaji i slike koje me prate otkad sam završila s čitanjem. I gledam idući naslov odabrane knjige, ali ne mogu se otrgnuti od tih bolnih scena. I nije mi jasno zašto se to sve moralo dogoditi. Nije mi jasno zašto i kako su mogli voditi sve te ratove tijekom ljudske povijesti i ne misliti na to da uzimaju nečiji život, nečije bližnje i nečiji dom. Ljudi bi trebali biti usmjereni prema napretku, prema uspjehu i međusobnom uvažavanju, a ne međusobnom uništenju.
Dok sam čitala, prisjetila sam se i jednog kišnog popodneva od pred nekoliko godina. Još sam išla u školu. Bio je vikend, a na televiziji su prikazivali film "Dnevnik Anne Frank". Sjećam se da je, tijekom gledanja filma, kiša padala kao nikad dotad, a zatim je krenulo i grmjeti. Prolom oblaka kao da je nebo znalo što se na televiziji prikazuje. Budući da sam bila manja i nisam zapravo znala pozadinu priče, bila sam ipak svjesna užasa koji je taj film prikazao. A nebo mu je pritom svojim suzama pružilo pomoć...
A Liesel? Liesel je jedna predivna djevojčica, toliko čista i nježna. Lagane duše neopterećene zlima i pokvarenošću. Ona istinski ljubi - svoju obitelj, svoje prijatelje i svoje knjige. Ona je zraka sunca koja se probija između tmurnih oblaka. Od prve stranice ju zamišljam kao slatkicu sa velikim i bistrim očima. Željnu znanja i shvaćanja. Ona nema kočnice po pitanju opravdanosti nekih svojih postupaka, ali opet zna što želi i kako do toga doći. Nesebična je i prepuna ljubavi.
I u svemu tom opterećenju i težini svakodnevice malog grada Molchinga i njegove slatke i čarobne ulice Himmel, u cijeloj toj težini podjele između "onih koji valjaju i onih koji ne valjaju" (neću sad ulaziti detaljnije u tematiku, ali zna se na što mislim), nju definitivno vidim kao prosvjetljenje, kao nekoga tko će rastjerati sve te oblake i ukazati ljudima da ipak postoji svjetlost u tamnim vremenima.
Osim male Liesel Meminger, nikako ne smijem zaboraviti još jednu ličnost, s kojom sam se jako povezala i koju ne smijem zaboraviti. Radi se o dragom Hansu Hubermannu, Lieselinom posvojitelju odnosno tati. Ja još nisam roditelj, ali znam kako bih se htjela jednog dana odnositi prema svom djetetu... A to je upravo taj odnos koji je Hans, čovjek srebrnih očiju, imao sa Liesel.
Naime, Liesel nije znala čitati kada je stigla u kuću Hubermannovih, što je za njezin uzrast bilo zabrinjavajuće. Ali uz pomoć Hansa Hubermanna, učenje slova zapisanih na zidovima podruma, završilo je uspjehom. Hans je pun razumijevanja prema njoj, shvaća kako je pred njim dijete i da tom djetetu treba vremena da nešto svlada - ništa ne ide preko noći, ali ako se ima volje, tada ništa nije nemoguće svladati.
Na samom kraju knjige je naveden je odjeljak, koji me i rasplakao, a koji se upravo tiče Hansa Hubermanna: "Obišla sam je, da je bolje pogledam, i od trenutka kad sam ponovno vidjela njezino lice, bilo mi je jasno da je njega najviše voljela. (...) On je sjedio s njom u praonici i naučio je smotati cigaretu. On je dao kruh mrtvu čovjeku u Minhenskoj ulici i rekao djevojčici da nastavi čitati u skloništu. Da nije, možda te noći ne bi pisala u podrumu."
Ukratko: duša od čovjeka i primjer svima kako bi se trebali odnositi jedni prema drugima.
I znam da je ova tema već prežvakana uzduž i poprijeko u društvu, ali ipak sam odlučila dati svoj doprinos. Možda u ovom trenutku taj doprinos neće biti od nekog velikog značaja, ali kako raste zajednica okupljena oko "Gogine knjižnice", tako se nadam da će jednog dana i moj doprinos narasti poput Lieselinog i Maxovog stabla te doprijeti do sve više i više ljudi.
Sama sam takva da volim pomoći drugima. Moja je svaka namjera uvijek dobra. Ponekad se guram gdje mi nije mjesto, to priznajem, ali jednostavno sam takva. Baš zato želim doći do ljudi koji će shvatiti kako nam jedino istinski osjećaji ljubavi mogu pomoći u sveopćem dobru dok događaji iz prošlosti postaju opomena da se takvo što nikad više ne ponovi.
Za kraj objave, otkrila sam kako je po knjizi napravljen i film te bih ga rado htjela pogledati. Često volim popratiti je li film dostojan knjige. Doduše, većinom nije jer sve proizlazi kao odraz nas samih i naše vizije događaja, ali dajem mu priliku.
Iz tog razloga, ako bi i vas zanimalo, ostavljam vam trailer sa YouTube-a:
Pa ako vas moje riječi nisu uvjerile da pročitate ovu predivnu knjigu, možda vas riječi "Kradljivice knjiga" s malog ekrana uspiju uvjeriti. :)
Do idućeg tipkanja,
Voli vas vaša Goga
Comments