Imamo dva života ili?

Sjećate li se zadnje scene filma "Titanic"? Mislim na scenu u kojoj "stara Rose" leži u krevetu, a na uzglavlju stoje slike života koji je proživjela... uistinu proživjela. To je scena koja mi se duboko urezala u pamćenje i upravo me ona goni da hrabro kročim kroz život. Vjerovali ili ne, živimo u svijetu gdje su ljudi zatupljeni nametnutom težinom svakodnevice. Nitko im ju nije nametnuo već su sami sebi dopustili da se takvo nešto na leđa stavi i pod težinom tog tereta se lome. Ljudi nisu svjesni okoline u kojoj se nalaze i ljudi koje pritom susreću. Nisu svjesni postojanja svoje obitelji i prijatelja te beskrajnih mogućnosti koje ovaj život pruža. Opterećeni ljudskim nemarom i glupošću, dolaze kući nervozni i tu nervozu sipaju na one koji su to najmanje zaslužili, ali u danom trenutku služe kao ispušni ventil. Teško, zar ne? Ne osjećate se ugodno pod ovim riječima? Ali, koliko god bilo teško, ipak je istinito.

Ovim svijetom kroče ljudi koji se ujutro bude depresivni i nemotivirani, sa grčom u želucu i bez trunčice sreće koja bi mogla utjecati na njihov prvi korak u svakom danu. A uistinu je trunčica dovoljna za velika djela.

Mnogi ljudi nisu zahvalni na sitnicama koje ih okružuju. Recite... kada ste zadnje bili zahvalni na nečemu? Na šalici kave (jednostavno, zar ne?)? Na sunčanom jutru? Na nečijem osmijehu? Na nekoj gluposti, da se tako izrazim, koju ste si priuštili? Na crtežu koje vam je vaše dijete veselo donijelo uz povike: "Mama, vidi što sam nacrtao!" Ovo su sada već bolje emocije, moram priznati. Vjerujem da je i pokoji smiješak iskočio dok ste ovo čitali.

O tomu se zapravo i radi o knjizi Raphaelle Giordano pod nazivom "Tvoj drugi život počinje kada shvatiš da imaš samo jedan".

Postoji taj jedan život - programirani život koji govori kako svakog jutra trebaš ustati, obući se i otići na posao. Na poslu ne proživljavaj nikakvu euforiju jer si tu da radiš i da na kraju mjeseca dobiješ plaću. Kada dođeš doma, trebaš biti psihički potrgan i bezvoljan - nemaj volje za odlaskom na izlet, nemaj volje za igru s djetetom, a kamoli za malo nježnosti sa bračnim drugom. Što je još bolje - ostaj na poslu i izvan radnog vremena, a ja ću razmisliti hoću li te nagraditi. Vrlo vjerojatno ću ti davati prazna obećanja kako bih te natjerao da još i još radiš za mene, a svoj život ostavljaš po strani. Super ideja, zar ne? (I don't think so!)

Ali... s druge strane kovanice, postoji jedan predivan život. Tako predivan da se mnogi ne usuđuju niti okusiti ga iz straha da bi im se možda mogao svidjeti. Autorica djela ga naziva tzv. drugim životom, onim koji počinje kada shvatite da ipak imate samo jedan život. Ali lakše je popljuvati tu ideju i reći: "Živiš u oblacima." ili "Živiš u nekom svom svijetu." ili "Nemojte nju, ona nije baš normalna." Ljudi su ljubomorni i neskloni promjenama, neskloni užitku. Smatraju da je život težak i vječita borba i da za sva vremena treba biti jadan i bijedan jer je život tu da te vječito poklopi i tuče i vrijeđa. A kada vide nekoga tko uistinu uživa u svom životu, ide na izlete, slika se i slika ono što vidi, tada su na tu osobu ljubomorni, vrijeđaju pa čak i šire netočne informacije jer time hrane svoj ego. E pa takav život meni ne treba.

Živjela sam u tom svijetu kao jedna mala nevažna ribica za koju drugi smatraju kako mogu vrijeđati i ponižavati, ali sada, iz ove nove perspektive, shvaćam kako mi takav život nije potreban. Okusila sam drugu stranu kovanice - osjetila sam kako je to, probuditi se ujutro sretan, uživati u toj neprestano spominjanoj šalici kave (jer me fakat usrećuje i stalno ću to naglašavati), kako je to uživati na balkonu u rane jutarnje sate, otići na izlet sa mužem i/ili s prijateljima nakon posla, posjetiti roditelje, otići na trening, prošetati gradom i uživati u kuglici sladoleda. Ima života i izvan posla, znate? E pa, neki ljudi toga nisu svjesni. Nažalost...

U knjizi autorica želi dočarati tu magiju transformacije iz jednog života u drugi - nastoji okrenuti kovanicu, ali želi i pokazati da se i malim stvarima u životu treba veseliti. A što je još bolje, te su nam "male stvari" nadohvat ruke. Ne morate izdvajati novac s računa kako biste iskusili sreću. Dovoljno je samo malo za sreću - pogladite svoje dijete po kosi, odvedite ga/ju na izlet, zagrlite osobu koju volite najviše na svijetu, posjetite svoje starije, ali nemojte ni sebe zanemariti na tom putu. Poradite na sebi, na svom vanjskom, ali i unutarnjem izgledu - onomu što vas trenutačno opterećuje, ali kada biste na tom području poradili, jako bi vas usrećilo. Odite do te krajnosti i kupite sami sebi buket cvijeća. Napravite si kupku i uzmite si pola sata za psihički i fizički mir. Napravite čistku ormara u kojem već godinama skupljate stvari na koje ste zaboravili i koje ne znate hoće li vam ikad više u životu trebati. Osjetit ćete olakšanje, a istovremeno će vas preliti lavina emocija. Nasmijte se blagajnici u dućanu, pomozite bakici prijeći cestu, otvorite nekomu vrata ili ispričajte šalu. Toliko je jednostavno, a srce će vam i duša plesati satima i danima... Krenite tako - korak po korak i vidjet ćete kako će se uskoro netko vama nasmiješiti, netko će vama pomoći s vrećicama i slično. A tada ćete biti isto tako zabezeknuti kao i osoba kojoj ste se vi prvi put nasmijali prije nekog vremena.

A znate li kakva sam ja? Ja sam od ranog jutra vesela i željna sitnica koje će me svakoga dana posjetiti i razveseliti. Budim se ujutro oko 5 ili pola 6, pripremam doručak i kuham kavu. Nakon toga moja bolja polovica i ja uživamo u jutru, na svoj način. Unatoč tomu što znam da bi me mogao čekati težak dan, ipak nastojim nekako ući u taj dan na pozitivan način. Svakoga pozdravim, svakomu otvorim vrata, nabacim koju šalu i nastojim ljude oko sebe udobrovoljiti i donijeti tu zraku sunca koja im je prijeko potrebna kako bi se izvukli iz te žalosti i depresije. Radim sitne korake u nadi da ću postići sreću osoba koje vode neke svoje unutarnje borbe i kojima je možda takav tračak sreće potreban kako bi se vratili na površinu. Također, više sam puta dobila od raznih ljudi komentar kako im se sviđa ta vibracija kojom nastupam prema danu i prema ljudima. Sviđa im se što uspijevam biti toliko pozitivna, kao da je potreban veliki trud kako bi se to postiglo. I mogu vam reći kako je trud uistinu potreban, trening uma je potreban i velika motivacija.

Jer ako ti sam sebe ne želiš promijeniti, ako si sam nećeš pomoći, nitko drugi neće. Svaki je početak težak, ali jednom kada se uhodate, sa olakšanjem ćete poduzeti svaki svoj korak.

I zato uzmite ovu knjigu u ruku. Pisana je na način da se približi čovjeku koji je tek ugledao zraku sunca nakon duboke tmine. Ova je tema već mnogo puta opjevana od strane raznih autora i s većinom sam već došla u doticaj. Ali za nekoga tko se po prvi put s ovime susreće, za tu je osobu ova knjiga idealna.

Ja sam već duboko zagrebla ispod površine po pitanju buđenja, svjesnog koračanja kroz život, razumijevanja s čime se drugi ljudi bore, pozitivnog stava i, jednostavno rečeno, sretnog života. Svakog ga dana nadograđujem i nastojim još sreće unijeti u svoj dan. Već je velik put prevaljen na putu ka sreći, a još me mnogo čeka. I sretna sam kada dođem do neke spoznaje od koje me preplavi sreća i pozitiva, pa makar to bila i hrpica ispeglanog veša...

Zapamtite: poanta je u putovanju, a ne u cilju. Povremeno je put taj koji donese više sreće nego sami cilj.

Do idućeg tipkanja,

Voli vas vaša Goga :)