Predivno je nedjeljno jutro. Danas smo bili u posjeti mojim roditeljima i obitelji, a popodne ćemo posjetiti muževe roditelje. Sutra putujemo na more pa da ih usrećimo svojim dolaskom prije nego se otisnemo na avanturu na dva kotača. Odlučila sam konačno se odvažiti i sama na ta dva kotača. Život je jedan, a što je život ako nije ispunjen izazovima? Takva sam - oduvijek stremim nečem novom i još jednoj ljestvici u životu pa još jednoj pa još jednoj i tomu nema kraja. Sanjam o još jednoj kvačici na tablici postignuća.
Osim toga što upravo slušam kako kišica pada... već sam danima u mislima - neprestano si ponavljam: "OK, uvodni post si napisala. Kako dalje?". Mislila sam da će biti lagano napisati uvodni post, ali vidim da sam samo zagrebla površinu... i to me veseli. Nije bilo nimalo lako. A bome nije ni sada. Imam puno toga za reći, a trudim se i treniram svoje misli da ih složim u neku smislenu cjelinu. Dok se malo ne ispraksiram, vjerujem da će biti kaotično. Kada me misli nanesu dalje, razmišljam o tomu kako bih trebala pripremiti novi post, a odlučila sam da će prvi pravi post biti posvećen Zagorki. Niti jedno drugo djelo ne želim obraditi dok ovaj post ne ugleda svjetlo dana.
Tema današnjeg posta je zapravo pokušaj objedinjavanja siline emocije koju usmjeravam prema ljubljenoj mi Zagorki i njezinim djelima, ali vjerujem da bih tu temu mogla obrađivati danima. Zagorku nije tako lako opisati, a bome ni moje osjećaje koji me vežu uz nju otkad sam bila mala. Sjećam se kada mi je mama prvi put dala Zagorkinu "Gordanu" u ruke. Sjećam se kako sam u 8 tjedana pročitala sve - od prvog pa do zadnjeg nastavka. Čitala sam po 100 stranica dnevno i ništa mi u tom periodu nije bilo važno. Bilo je ljeto, ali na kupanje na rijekama i na more se nosila "Gordana" (svaki nastavak od kakvih 700-tinjak stranica, čisto da se možete orijentirati). Trebalo je nešto pospremiti po kući, pa sam brzo sve napravila i odmah jurila natrag po još jednu dozu. Ništa nije bilo važno! NIŠTA! Pa ni spavanje. Znala sam cijeli dan provesti gutajući slova sa stranica "Gordane", a zatim se to nastavljalo i noćima. Ista je priča bila i kada sam u ruke dobila "Gričku vješticu".
Sjećam se kad sam si u sitne noćne sate govorila: "Još samo ovo poglavlje. Još samo ovo. I ovo..." I nisam se ni okrenula, a već je bilo 5 ujutro, a meni ni traga snu na oči. I tako je nastala ta ljubav... Ljubav prema mojoj Zagorki koju osjećam još i dan danas. Vjerujem da ću ju osjećati i do kraja ovog života...
Uglavnom... zadnja četiri mjeseca živjela sam u vrijeme Zagorkine "Gričke vještice". U vrijeme ljubavi Stanke i Meška, Siniše i Nere, u vrijeme Marije Terezije i Josipa II te Davile i Marice. Pratila sam njihovu svakodnevicu i pokušavala zamisliti kako bi to bilo da sam sada tamo. Svaki sam lik doživjela na svoj jedinstveni način i svaki je prošao kroz moj organizam kroz određenu dozu emocije koja se ponovno urezuje u moj genetski kod. Srce mi zatitra čim mi netko spomene Zagorku ili nekog od njezinih likova.
Sve je počelo onog dana kada smo kao izazov u našem "Book clubu" dobile mjesečni zadatak pročitati "Tajnu krvavog mosta" (1. nastavak Gričke vještice). Ali samo taj nastavak... Samo što ja ne bih bila ja, kad ne bih dopustila vrtlogu da me povuče dalje. Od tog prvog nastavka morao je uslijediti i drugi pa treći i tako sve do sedmog, posljednjeg nastavka. U početku mi je, nakon godina izbivanja iz Zagorkinih redaka, bilo teško ponovno se naviknuti na njezinu konstrukciju rečenica, na manire tadašnjeg doba i ponovno proživjeti neke scene. Iznenadila sam se koliko se malo toga sjećam, a istovremeno kako su mi se neke scene urezale u pamćenje. Znala sam da se neke radnje neće odvit onako kako je prikazano, a opet mi je dušu parala svaka ta riječ koja je bila protiv glavnih protagonista ili barem nježno sporednih. Kod Zagorke svaki lik ima neku svoju važnost tako da riječ "sporedan" nije prava riječ kojom bih svrstala neke njezine likove...
Znate kada se vežete uz nekog autora pa ne možete biti hladni na spomen i najmanjeg detalja koji vas na njega/nju podsjeća? E pa tako Zagorka djeluje na mene. Kroz život sam se susrela sa mnogim autorima i mnogi su jako djelovali na mene nakon pročitanog djela, ali ovo je nešto posebno.
Samo znate što je sada velika razlika? Tada nisam spoznala emociju ljubavi. Tada mi je ljubav bila nešto sanjarsko, nešto daleko, kada curice zamišljaju kako će jednog dana izgledati njihov princ na bijelom konju. Svi su oni meni bili idealni. Savršeni. Gledani kroz ružičaste naočale. Nitko nije bio izvan fit forme. Nitko nije uzgajao kosu i brčine... Svi su oni bili glatki i uglađeni... Kao da za njih neke stvari ne postoje.
Ali danas... danas moj Siniša ima lice. Danas moj Damir Brezovački ima lice. Imaju pravo tijelo sa svojim (ne)savršenostima. Oči. Osmijeh. Pokrete i govor tijela. Imaju dozu stvarnosti koju tada nisu imali. I doživljavam ih drugačije. Danas ta emocija miriše još ljepše i jače nego prethodnih godina. Danas si točno mogu predočiti taj pogled koji zaljubljena osoba upućuje osobi koja mu znači sve na svijetu.
Moja je ljubav odraz Zagorkina utjecaja na malu Gogu koja je u svojoj glavi, prije 15 godina, stvorila lice ljubavi kakvu jednog dana želi živjeti.
Ali... koliko je to dobro, tako je i loše jer danas točno mogu predočiti ljudsku zlobu koju je Zagorka htjela pokazati. Mislim... niti jedna osoba nije zla niti loša - u suštini svi smo mi dobri. Samo je razlika u tomu kakve motive ima pojedina ličnost i koju borbu u svojoj duši nosi.
Inače u mojoj biblioteci nećete naći ljubavne romane, nećete naći srcedrapajuće scene gdje glavni glumci glume vještije od glumaca iz neke španjolske ili turske sapunice. Ne mogu prožvakati to nikako jer i sama nekako to ne živim. Ne treba mi takve drame u životu.
Ali Zagorka... Zagorka je bila i još uvijek jest osoba koja je u svoje političke i svakodnevne ideale uspjela unijeti i dozu ljubavi. Ona nije pisala "ljubiće", ona je pisala o ljubavi - ali na svoj način i iz svog kuta viđenja uz istinsku dozu realnosti - odnosno odraz borbe doba u kojem je živjela. A to je, po mom genetskom kodu (da se tako izrazim), pravo poimanje ljubavi u svim svojim definicijama. Ona nije samo pisala o tomu kako se dvoje ljudi voli, ali ne mogu baš sad odmah, kad oni to - eto - žele, biti zajedno zbog motiva drugih ljudi i političkih igrica onih utjecajnijih. Ona je jasno i glasno davala do znanja kako se ne slaže sa političkim nazorima i odnosu prema ženama u svoje doba. Njoj žena nije bilo praznoglavo biće koje je stvoreno za razmnožavanje i vucaranje krpe po kući. Njoj je žena - biće koje je sposobno samo razmišljati i donositi odluke - koji put čak i bolje od većine pripadnika muškog spola.
Njezine su žene Amazonke - jake i samouvjerene, snalažljive i pametne. Ispunjavaju one i svoje bračne dužnosti, ali na svoj način i pod svojim uvjetima, uz međusobno uvažavanje svog bračnog druga. Takvom je i mene stvorila - ja i sama ne dopuštam da me se smatra nekim slabašnim bićem koje se boji napraviti korak prema vanjskom svijetu. Inače sam neke mirne prirode i strah me napraviti poneki korak.
Ali kad odlučim taj korak napraviti, napravim ga sa stilom. I ne dam se zatirati i dopustiti drugim ljudima da u meni vide nešto malo i krhko. Jaka sam i želim da se to vidi i osjeti. I svijetom kročim samouvjerenim koracima koji imaju odjek, a ne malim mišjim koracima koji se sakrivaju u sjenama i ne dopuštaju svjetlosti da me obasja.
Nije lako opisati Zagorku, ha? Bome nije lako! :) Pokušala sam objediniti najvažnije točke u par odlomaka, ali kako sam već rekla - mogla bih o Zagorki pisati još danima. Ali na nju ću se svakako vraćati. Period "Gričke vještice" zasad je završio, a period "Gordane" u mom životu ponovno započeo. Međutim, Zagorka ima širok opus i gotovo je svaki već prošao kroz moje ruke. Samo je potrebno malo se podsjetiti.
Svakako mi je, među prvim idućim koracima, posjetiti njezin kip na Dolcu (opet), posjetiti njezin stan na Dolcu (po prvi put) i odnijeti joj cvetek na grob na Mirogoju. Želim ponovno obići Kamenita vrata, kulu Lotršćak i posjetiti svoj omiljeni dvorac - Brezovicu.
Uz to, u angažmanu Turističke zajednice grada Zagreba, pod nazivom "Gornjogradske coprnice" organiziran je obilazak Zagreba sa daškom povijesti i uz snažan osjet Zagorkina pera... - koji je definitivno na popisu i koji apsolutno moram iskusiti. U nastavku vam donosim i link na njihovu stranicu pa bacite oko... :)
Do iduće objave... voli vas vaša Goga :)
Gornjogradske coprnice:
Comments