Ponosna sam. Moram vam to reći. Baš sam ponosna na današnje aktivnosti. Kako ste mogli primijetiti, između ostaloga, malo sam radila na vizualu stranice, dotjerala ju, nadodala nove opcije i odmah se osjećam bolje. I motiviranije. A da i ne pričam kako lagano slažem ideje za dalje i popis knjiga koje bih vam željela i mogla predstaviti, a koje bi vam se mogle svidjeti. Htjela sam vam to već i ranije napisati, ali očito mi je misao otišla dalje i zaboravila sam. Ali sada ću zapisati, za svaki slučaj.
Uglavnom, htjela sam vam reći kako bih u okviru bloga htjela objediniti knjige koje su me se dojmile unatrag zadnjih nekoliko godina, ali i neke koje su mi u zadnje vrijeme dopale ruku. Tako da ćete kod mene moći vidjeti recenzije knjiga koje su možda već djelomično i zaboravljene, ali ja ih želim oživjeti.
Želim da se nekih knjiga prisjetite i time potaknem želju za čitanjem. Ne mora biti objava 2021. ili napisano u 2021. (nevažno koja godina), ali samo da neke knjige ne padnu u zaborav zato što su nekoć bile hit, a danas više nisu. Ili su postale klasikom pa se više ne čitaju jer tematika nije u skladu sa nečijim mušicama. Ili su nekoć bile školska lektira pa bude traume. Ili su pisane rječnikom koji ne odgovara današnjem slengu... Razloga je more, ali baš zato ih želim održati živima.
"Knjige nisu jaja. Ako je knjiga starija nekoliko godina, to ne znači da je i loša." - Jean Perdu (Mala pariška knjižara, Nina George)
Odlučila sam vam u ovoj objavi predstaviti knjigu autorice Nine George pod nazivom "Mala pariška knjižara". Da ne bi bilo da samo zapisujem dojmove knjiga koje su me apsolutno i vanzemaljsko oduševile, došla je na red i jedna koja me se nije toliko dojmila radnjom i načinom pisanja. Ali ostala mi je u lijepom sjećanju zahvaljujući nekoj generalnoj poruci koju je odaslala.
Sjećam se kad sam ju kupila. Bilo je to u knjižari u "Karlovčanki" - koje danas više nema. Vodio ju je stariji bračni par - sjećam ih se još iz dana kada smo kod njih kupovali školske knjige. Dragi su to bili ljudi, uvijek nasmiješeni i uslužni. Kad god sam odande odlazila, rekli bi: "Pozdravi mamu!" , što me uvijek veselilo.
"Malu parišku knjižaru" sam primijetila u izlogu te knjižare, kotačići u glavi su mi se izokretali i shvatila sam da ju želim pročitati. Ušla sam i zatražila knjigu, ali primjeraka te knjige više nije bilo u prodaji. Osim... ove u izlogu. Taj je primjerak, čim sam stala ispred izloga, prije samog ulaska u knjižaru, mahnula i rekla: "Hej, ja idem s tobom doma". I tako je i bilo. Naslovnica mi se jako svidjela. Primijetila sam kako dizajni naslovnica dosta utječu na moj odabir knjige, ali i osjećaj glatkoće površine svake knjige nakon što ju uzmem u ruke - budući da sam dosta vizualni i taktilni tip osobe. Uglavnom, uzela sam ju sa sobom, sva puna sreće i entuzijazma kako sam našla novu zanimaciju i novu članicu kućne biblioteke. Sa baš slatkom naslovnicom... slatka je, zar ne? :)
Što se tiče same radnje, glavni lik je knjižar pod imenom Jean Perdu. On "vjeruje u moć čitanja i točno zna koja knjiga liječi bolest duše". Njegova se knjižara nalazi na zbilja neuobičajenom mjestu - na brodu pod imenom "Pharmacie litteraire" iliti "književna ljekarna".
Jean Perdu je nadasve "simpa pajdo" koji ima vrlo važnu misiju u životu, a ta se misija očituje u tomu da ozdravi ljude. Da im podari duševni mir zbog nečega što ih muči, a što sami ne mogu riješiti. Ti ljudi ulaze u "knjižaru na vodi" u potrazi za knjigom. Tada im prilazi knjižar koji govori kako ima pravu knjigu za nju/njega i to onu koja će im omogućiti ponovno ozdravljenje i da ne preporučuje tu po koju su došli već da je prava knjiga za njih baš ta koju im on gura u ruke.
Normalno, gledaju ga kao da je pao s Marsa, ali u konačnici tu knjigu uzimaju. I vraćaju se ozdravljeni. Iskreno, i mene je ta ideja knjiške ljekarne oduševila. Zamislite samo koliko bi svijet bio ljepše mjesto kada bi se samo odlaskom u ljekarnu takve vrste naše najveće boli mogle izliječiti.
Kako sam navela u jednoj od prethodnih objava, većina ljudskih "malo lošijih" ('ajmo ih tako okarakterizirati) postupaka proizlazi iz njihove duševne borbe. Ljudi više ne znaju kako bi se nosili s teretom, u sebi stvaraju nervozu koja ih tjera da si olakšaju na način da se na nekomu (većinom) verbalno "istresu". Ali kada bi uistinu postojala, a ja vjerujem da postoji u svima nama, mogućnost takva izlječenja - mnogo bi ljudi konačno krenulo lakše disati, lakše ulaziti u dan i lakše se s nekim stvarima nositi. Svijet bi zbilja bio puno ljepše mjesto.
S druge strane, svi znamo onu uzrečicu, koja ide ovako nekako: "Kovačev konj je uvijek nepotkovan". Drugim riječima, koliko god je Jean Perdu pomagao drugima kako bi izliječili svoje duševne boli, toliko sam sebe nije bio u mogućnosti ozdraviti.
On sam ne pronalazi načina ili ga ne želi naći, kako bi sam sebe izliječio. Naime, pred dvadeset godina je obolio od slomljena srca kada ga je, iznenada, njegova ljubav Manon napustila. Na stolu je za sobom ostavila pismo, a on... to pismo ostavlja ondje gdje ga je pronašao, bez da ga je otvorio i razjasnio razloge njezina odlaska. I tako, umjesto da zaliječi svoje slomljeno srce, on je svoju bol zaključao iza vrata te prostorije, skupa sa pismom koje je ostalo na stolu.
Spletom raznih okolnosti, dvadeset godina kasnije, dolazi ipak do situacije da mora ući u tu sobu i pročitati pismo, čime će se njegova ljuštura početi lomiti, a s njom i bol, pomno sakrivana zadnjih dvadeset godina, naglo početi izlaziti na površinu. Pročitavši pismo, odlučuje se na drastičan korak - otisnuće njegove knjiške ljekarne na pučinu i odlazak u Provansu, u potrazi za izgubljenom ljubavlju. Ostavlja duševne boli ljudi koji su posjećivali njegovu knjižaru i konačno odlazi zacijeliti svoje rane. Ili će barem u tomu pokušati...
Da vam ne otkrivam previše, mogu reći da me se knjiga dojmila i svrstala među one koje ću vječno pamtiti. Nije na listi onih koje su me oduševile, a niti onih koje su me razočarale. Kao dokaz tomu, nedavno sam vidjela u jednoj grupi na Facebooku upit: "Prodaje li netko Malu parišku knjižaru?" A jedan od komentara je bio: "Onaj koji ju jednom kupi, kakva god da je, taj ju više ne prodaje. " I pomislim si: "Istina je. Imam ju - nije me oduševila, ali bome ju ne mislim prodavati."
Bila je dosta naporna za čitanje. Sve sam nešto čekala da će se radnja zahuktati. Da će doći do kulminacije malo jačih razmjera, ali sama radnja mi je toliko spora kao što je bila spora i knjiška ljekarna dok je putovala na jug Francuske. Nadala sam se da je kraj priče blizu, ali tada bih shvatila da sam jedva napol knjige i da je kraj još daleko. Ali sama sam takva da neću odustati napola knjige. Uvijek živim u nadi da će ipak doći do željene akcije. A ako do nje i ne dođe, pomislim si: "Ajde, bar sam ju pročitala..."
Imala sam jedan poduži period u kojemu nisam mogla čitati. Nisam imala ni vremena, a ni volje posvetiti se svojoj najvećoj strasti - čitanju. U tom periodu, "Mala pariška knjižara" stajala je kraj kreveta na nekoj zabilježenoj stranici i doslovno skupljala prašinu. Jednostavno nisam mogla natjerati se da ju uzmem i pokrenem po pitanju svladavanja stranica. Nije išlo... I u redu je imati takve periode, da se razumijemo. Ne možemo stalno pronalaziti motivaciju i koncentraciju za čitanje, za upoznavanje likova i prolazak kroz razna događanja. Tada me nije ni diralo toliko što stoji. Znala sam ju vidjeti, prijeći rukom preko nje, ali samo u želji brisanja prašine koja se uporno nakupljala.
Dosta je čitatelja oduševila i rado će ju preporučiti za daljnje čitanje. Ja, s druge strane, nisam izašla iz priče oduševljena. Jedva sam dočekala završiti zadnju stranicu i zaklopiti te slatke korice. Očito je jedino što me, osim pouke priče, oduševilo jest slatkoća naslovnice. Shvatila sam poantu i izvukla zaključke koji će me dovesti i do stvaranja bloga (vjerovali ili ne). Ali sumnjam da ću ju ikada više odlučiti pročitati. Preporučujem ju, to svakako... jer svatko će ju shvatiti na svoj način i svakomu će dotaknuti dušu na njemu/njoj svojstven način. Neke će, kao i mnoge dosad, oduševiti, iznenaditi i osvojiti. Što se mog doživljaja tiče, nije knjiga kriva što se nismo složile dalje od slatkoće vanjskih korica.
Ali znam da ću ju i dalje čuvati među svojim policama jer me sjeća na zadnje trenutke knjižare u "Karlovčanki" prije nego je zauvijek zatvorila svoja vrata posjetiteljima. To je jedna uspomena koju ću, zahvaljujući ovoj knjizi, zauvijek njegovati.
Do idućeg tipkanja,
Voli vas vaša Goga
Commentaires