Imam osjećaj da ću ovu priču teško moći opisati. Pročitala sam ju nedavno, tokom uskršnjih blagdana, a još uvijek slažem dojmove i nastojim pohvatati sve odgovore i shvatiti sve što se dogodilo na njezinim stranicama. I koliko god ju je bilo teško čitati, prepuno emocija i neizvjesnih krajeva poglavlja, toliko sam bila žalosna kada sam ju završila.
Prvi put sam za "Prijelaze" čula kada su krenule iskakati objave po društvenim mrežama. Nije mi bilo jasno zašto ju svi toliko hvale i po čemu je toliko zanimljiva. Po naslovu ne možete puno iščitati. Kakvi prijelazi? O čemu se tu radi? Koja se filozofija tu skriva? Baš sam nekako bila skeptična i ono, mah... bezveze. Ali opet su se javljala pitanja: Što ima toliko posebno, a da ju vrijedi pročitati? I kopka me i kopka negdje u nekom kutku glave, ali nekako nisam sigurna želim li ju pročitati. Što ako nije dobra? Što ako se hrpi ljudi svidjela, ali baš meni neće? I tako smo jedne nedjelje krenuli u šetnju gradom i naletimo na nju u knjižari. Zastanem i gledam ju u izlogu, gleda ona mene i smije mi se. I gledamo se svaka sa svoje strane staklenog izloga i draška me da ju kupim. Doslovno provocira ta čudna naslovnica prošarana sličicama albatrosa, brodova, sa malim Eiffelovim tornjem i tim prodornim okom koje me iz sredine promatra.
I što sam napravila? Došla doma i naručila svoj primjerak knjige "Prijelazi" autora Alexa Landragina.
Povremeno me neke knjige znaju toliko dirnuti da se ne mogu samo tako od njih odvojiti ni nakon pročitane zadnje stranice. A pogotovo volim kada mi daju novog, svježeg materijala za promišljanje o raznim temama - istraživačke sam prirode i volim doznati nešto novo i zanimljivo ili sagledati neku temu na neki dosad nepoznat način i iz bezbroj perspektiva. U ovoj nam je priči ponovno jedan od glavnih pokretača upravo ljubav, ali toliko isprepletena sa drugim segmentima priče da jedno bez drugih ne bi mogli opstati.
Ona nas miluje iz pozadine, a istovremeno nam pokazuje i gura osjećaj toplog tropskog pijeska među naše nožne prste dok se grlimo i gledamo zalazak sunca, pokazuje nam kakav je osjećaj držati u rukama hrapave korice tražene i opasne Baudelairove knjige te težinu života na ulicama ratne Francuske koja upravo potencira nagon za preživljavanjem, ali i istovremeni strah od gubitka. I ljubav u svakoj toj situaciji kaže: "Ne boj se. Ja sam tu da te čuvam od svega toga i da te odvedem u kraj gdje više nećeš morati proživljavati teške trenutke." Pa kako na nešto tako neopisivo ostati hladan?!
Odlično mi je to što se knjiga može čitati na tradicionalan način - znači, od prve do zadnje stranice. Ili se može čitati tzv. "Baruničinim slijedom". U početku mi je bila misao: "Kakav Baruničin slijed? Kako to može biti dobro? Na preskokce čitati knjigu... Tko je to vidio..." Ali... ja ne bih bila ja (ponavljam), kada ne bih krenula onim zanimljivijim putem i to onim putem koji mi već u startu daje hrpu pitanja. I upravo svaki odgovor na zasad svako postavljeno pitanje dan je tijekom čitanja. I to me toliko veseli. A opet, knjiga završava na takav način da mi dođe da ju još jednom pročitam samo da shvatim je li mi nešto promaknulo. Možda bih ju drugačije shvatila kada bih ju čitala tradicionalnim slijedom?
Možda ju čak navedem kao prijedlog za čitanje pri jednom od idućih izazova u "Book clubu" pa pokušam shvatiti kroz tradicionalan slijed. Vidjet ćemo... :)
Kao jedno od ključnih pitanja, koja si postavljam, a i koja postavljam vama koji ste pročitali ili kada ju pročitate, jest: bismo li se polakomili za ostvarenjem duljeg životnog vijeka? Bi li nam pritom pokretač bila sebičnost ili želja za pomoći drugome kroz to da pomognemo i sebi?
Ja, eto, mogu reći kako mi je ta pomisao zanimljiva i nastojim se staviti u tu kožu. Samo ne znam dokle i dokad bi mi bila zanimljiva. Ne znam u kojem bih trenutku odlučila prestati. Bih li dopustila sebičnosti da prevlada ili nagonu za samoodržanjem ili čak tomu da nekomu pomognem? Ne znam. Ali znam da bi me emocije dosta opterećivale na tom putu. Vjerujem da nas sve goni želja za što dužim životom, ako ne i time da živimo zauvijek... Samo i to mora kad tad dosaditi. Zar ne? Ovo je uistinu tema o kojoj bi se moglo pričati satima, udobno zavaljeni u neke foteljice, uz šalicu vruće kave i u ugodnom i opuštenom društvu bez predrasuda. Baš me veseli pomisao da bi moje cure iz "Book cluba" mogle, skupa sa mnom, načeti ovako ozbiljnu temu, ali temu gledanu izvan ograničenja kutije... slobodnog uma i želje za spoznajom nečega nepojmljivog.
Za kraj, mogu vam reći kako, koliko god sam promatrala naslovnicu knjige na stranicama book-bloggera i "nećkala" se da ju pročitam, toliko sam sada zahvalna što sam ju ipak odlučila pročitati. A i obraditi na stranicama svog bloga. Ponavljam, bila je i jest teška za čitanje, ali... kad god bih ju zaklopila u toj nekoj pauzi za odmor ili neku drugu kućnu aktivnost, toliko sam i dalje razmišljala što se događa u idućem poglavlju. Sad se vraćam i na svoju prvu rečenicu ove objave: Imam osjećaj da ću ovu priču teško moći opisati. I baš je bilo izazovno... Nisam još čitala knjigu ovakve vrste i ponekad ne znam kako nešto reći. Nedostaje mi riječi jer se ponekad emocije ne mogu riječima opisati. Tako je i sa ovom knjigom, sa ove tri isprepletene priče koje obuhvaćaju više od jednog životnog vijeka, a opet proživljenog izvan svih granica.
Ako ikad odlučite pročitati "Prijelaze", pripremite se da ćete, nakon zadnje pročitane stranice, uistinu ostati bez teksta...
Do idućeg tipkanja,
Voli vas vaša Goga
留言