Što biste učinili da se odjednom probudite nasred šume, bez sjećanja na to tko ste, gdje ste bili i što radite na tom mjestu? A što biste učinili kada biste se, u roku od 7 dana, probudili u 7 različitih tijela, sa zadatkom rješavanja nečijeg umorstva? Umorstva čije rješenje, u obliku imena ubojice, donosi mogućnost povratka kući?
Moram priznati kako bi mene definitivno uhvatila panika da se nađem u takvoj situaciji. Ne bih znala što napraviti, srce bi garant udaralo na najjače, a glava se vrtjela u svim smjerovima - u potrazi za smirenjem.
U redu je ovako promatrati sa strane i odmahivati rukom sa smiješkom na licu, misleći kako je to nešto što ljudski um može samo tako prihvatiti. Misliš si kako je lako prihvatiti "tabulu rasu" - to nepoznato lice i tijelo te tuđi život, a zapravo u dubini duše znaš da to nije istina i silom se želiš vratiti na sigurno smješteno pod plaštom poznatog.
Prvijenac autora Stuarta Turtona "Sedam smrti Evelyn Hardcastle" mogu svrstati među bolja djela pročitana u zadnje vrijeme. Uistinu se radi o jako dobrom i kvalitetnom radu, o radnji koja će vas uvući u vrtlog različitih perspektiva iste realnosti, oblikovanih unutar suprotnih i jedinstvenih karaktera te različitih psihičkih, ali i fizičkih mogućnosti.
Osim toga, osoba koja se našla u toj situaciji, naš glavni protagonist Aiden Bishop, ima samo jedan jednostavan zadatak - pronaći ubojicu Evelyn Hardcastle, mlade nasljednice, a da pritom ne bude ubijen od strane osobe koja se nalazi u istoj situaciji, sa istom misijom i istim ciljem povratka u stvarnost.
Njegov je zadatak proći kroz isti dan toliko puta dok ne dođe do rješenja, a da pritom pretjerano ne gubi vrijeme na besmislene akcije i ne propušta tragove koji ga okružuju. Po isteku 7 zadanih dana, ako ne dođe do rješenja, igra se pokreće ispočetka - od tabule rase i šumskog proplanka...
Čitajući ovu knjigu, dobivate mogućnost iskusiti kako je to, između ostalog, naći se u tijelu starog i nemoćnog batlera, pretilog i gotovo nepokretnog lorda Ravencourta pa sve do poremećenog slikara Gregory Golda.
Svako to tijelo, u kojem se Aiden našao, imalo je neku svrhu u rješavanju zagonetke. Svatko je imao neki svoj udio u slagalici. Na Aidenu je bilo da to shvati i, umjesto da proklinje nemogućnosti i mane, da prihvati dobrobit koju mu donose.
Moram priznati kako sada, vrteći stranice ove predivne knjige, ponovno se prisjećam zavrzlama, zagonetki i zamki u kojima se glavni lik našao kako bi došao do rješenja i konačnog povratka u svoj stvarni svijet prepun uspomena.
Stvarno sam ostala bez teksta na autorovo umijeće sagledavanja realnosti iz više perspektiva. Odjednom samo shvatite kako su se sve kockice tako lagano i nevjerojatno složile u smislenu cjelinu. Za jednog početnika u branši pisanja, odradio je odličan posao. Radnja je zbilja izazovno konstruirana, sa mnoštvom zapleta i iznimno karakternih likova, da ju je bilo gušt čitati.
Volim izaći iz perspektive "standardnog krimića" u nešto zanimljivije, sa nekim daškom čarolije, a kada se to "zanimljivije" prezentira iz više perspektiva, iz postavki dana koji se ponavlja i, unatoč tomu što znate što će se s pojedinim tijelom dogoditi, opet ostajete zabezeknuti kako vješto je autor i tu situaciju uspio savladati.
Povremeno je standardna radnja gdje imate nekog ubijenog i nekog tko to ubojstvo rješava, postala je već toliko općepoznata da vam ovako konstruirana radnja naprosto dođe kao osvježenje.
Za kraj ove objave, odlučila sam vam staviti citat koji mi je definitivno zapeo za oko i koji nikako ne smijem pustiti zaboravu.
Uistinu se događa da smo često slijepi jer nam nedostaju informacije, ali smo još manje sposobni prozrijeti istinu kroz obilnost informacija kojima smo obasuti. U današnje vrijeme su ljudi utopljeni u informativnom kaosu, a zapravo samo žude za mudrošću koju u toj gomili informacija ne mogu pronaći. Bili toga svjesni ili ne...
U toj hrpi informacija našao se i Aiden. Bezuspješno je pokušavao spasiti Evelyn kako bi promijenio tijek događaja. Pokušavao je pobjeći od zadatka i opasnosti u kojoj se našao. Slijepo je pratio prave, ali i mnoštvo krivih tragova. Slušao ljude koji su mu punili glavu svojim viđenjem događaja, a da iz cijelog tog kaosa nije mogao iščitati ono najvažnije. Ali tek kada se prepustio, kada je odlučio sjesti i popričati sam sa svojim mislima, slagalica se počela spajati u smislenu cjelinu.
Po meni, to nam je glavna pouka ove priče - težiti za znanjem i mudrošću, a ne za kaosom informacija koje ne služe ničemu. Kada god se nađete u situaciji da ste obasuti "hrpom ničega", prvo sjednite, duboko udahnite i sagledajte sliku iz daljine i doći ćete do traženih odgovora.
Malo mudrosti dobro dođe - pa makar bila izvučena iz jednog nadasve drugačijeg krimića... :)
Do idućeg tipkanja,
Voli vas vaša Goga
Comments