Upravo sam završila svoje drugo čitanje "Sjene vjetra", Carlosa Ruiza Zafona, i podsjetila se zašto ga toliko volim. Neke pisce jednostavno zavoliš - zbog načina pisanja, nečega što te osvoji na prvu, zbog likova i radnje, nečega samo tebi poznatog ili iz nekog desetog razloga. Ali jednostavno ti se zavuku pod kožu i rado im se vraćaš.
Sa Zafonom sam se prvi put susrela dok sam još išla na fax. Kupila sam ju na mamin nagovor jer neka njezina kolegica ju je pročitala i rekla kako je super, a zna da volim čitati pa kao, moram ju i ja pročitati. Pa reko 'ajde, budem joj dala priliku. I tada sam osjetila kako je to kada netko riječima stvara magiju.
S godinama mi je ostalo sjećanje na "Sjenu vjetra", ali kad sam nedavno dobila pitanje o čemu se radi, ostala sam bez odgovora. Sjećala sam se svih osjećaja dok sam ju čitala, ali radnje se nisam mogla sjetiti. I bilo mi je krajnje žao. Pa sam odlučila ponovno ju pročitati i podsjetiti se magije koju sam osjetila još u studentskim danima (bokte, ovo zvuči kao da je bilo pred 190 godina). Krenula sam sa iščitavanjem prvih nekoliko poglavlja i pitala se: Zašto se ja ničega od svega ovog ne sjećam? Zašto mi je radnja toliko nepoznata, a opet svakom liku znam ime? I gdje je ta magija koja me osvojila pred 10ak godina? U čemu je bila fora, a da ju sad ne kužim?
I tada je krenulo. Radnja se zahuktala i ponovno me uvukla u svijet koji mi ne omogućuje da se od tih redaka odmaknem.
Radnja započinje u trenutku kada desetogodišnji Daniel Sempere, knjižarev sin, u ruke dobiva knjigu "Sjena vjetra" autora Juliana Caraxa. Knjiga se nalazila na Groblju zaboravljenih knjiga, mjestu gdje se nalaze mnoge knjige koje su, iz nekog (ne)poznatog razloga, zaboravljene, ostavljene ili sakrivene... Danielu nije bilo ni u peti što će mu ta knjiga donijeti, a kamoli kakve će posljedice prouzročiti izgovarajući u javnosti ime Juliana Caraxa.
Julian Carax, klobučarev sin, upao je u oko svojom odrješitošću i iskrenošću, gordom i bahatom poduzetniku Ricardu Aldaya, jednom od tada najbogatijih ljudi u Španjolskoj. Aldaya je došao u klobučarnicu u potrazi za šeširima ručne izrade, a iznenadio se kada mu je "mali balavac" Julian krenuo mjeriti opseg glave, umjesto oca za kojeg se smatralo da je iskusniji i sposobniji. Aldaya je, na temelju tog posjeta, odlučio malog Juliana izvući iz radničke klase i pružiti mu priliku da se okuša u velikom svijetu - u svijetu bankarstva i poduzetništva. Upisao ga je u školu sv. Gabrijela i pobrinuo se da ima sve što je potrebno za nesmetano obrazovanje i kaljenje u, jednog dana, velikog gospodina.
Ali Julianu nije bilo ni na kraj pameti dopustiti da ga se uvuče u taj svijet. Njegov je svijet mnogo čarobniji od svijeta brojki. On je, otkad zna za sebe, bio u svijetu knjiga i priča koje je sanjao i stvarao u tihim noćnim satima. A uz čitanje i pisanje, u srce mu se uvukla mala Penelope Aldaya. Spretno je mazao oči starom Aldayi, govorio mu ono što zna da je htio čuti, sve sa ciljem da može boraviti u blizini njegove kćeri, pričati joj svoje priče i pratiti njezine osmijehe. Uživali u međusobnom društvu, koristili svaki trenutak kada su ostajali sami, ali znali su da ne mogu tako opstati. Društvene su razlike među njima bile prevelike, a njihovi im roditelji to nikad ne bi dopustili.
Pa su odlučili isplanirati bijeg u Pariz planom za koji su smatrali da je nepogrješiv, željeli se odvojiti od roditelja i sami pobrinuti za svoje živote. Ali bili su uhvaćeni u dosta neugodnom položaju nekoliko dana prije dogovorenog bijega što je za sobom povuklo višestruke i dugogodišnje posljedice...
Daniel Sempere, knjižarev sin, ostao je bez majke kao samo desetogodišnjak. Htio je uporno zapamtiti crte njezina lica. Kada je shvatio da ta slika blijedi, otac ga odvodi na Groblje zaboravljenih knjiga, u nadi da će pronaći knjigu koja mu je suđena (za koju se vjeruje da je namijenjena tebi još i prije nego si se rodio/la i da si odabran da se o njoj brineš), ali i priskrbiti olakšanje od preranog gubitka majke.
Mali je Daniel, ušavši u Groblje zaboravljenih knjiga, uzeo knjigu Juliana Caraxa - "Sjena vjetra". Pročitavši je u jednoj noći i jednom dahu, odlučio je pronaći i druga njegova djela. Samo što je na tom putu naišao na dvije reakcije: ili ta osoba nije nikada čula za Juliana Caraxa ili su ljudi, čuvši to ime, opčinjeni htjeli knjigu otkupiti, bez obzira koju cijenu dogovorili.
Daniel je shvatio kako mu se taj misteriozni Julian Carax zavukao pod kožu, kako postoji pozadina priče, koju mora doznati, i da neće imati mira dok ne dođe do svih odgovora. Njegova je borba ili, bolje rečeno, opsjednutost pojavom Juliana Caraxa potrajala idućih osam godina, tijekom kojih je grabio prema informacijama i lagano dobivao čitavu sliku priče. S vremenom je odustao od pronalaženja ostalih knjiga, ali ne i od samog Juliana, njegove prošlosti i općenito njegova života nakon što su on i Penelope uhvaćeni u palači Aldaya.
Pritom upoznaje ljude povezane sa čitavom tom pričom, saznaje za njihovo djetinjstvo, njihove želje i odrasle ciljeve - sve to usko isprepleteno sa Julianovim životom i povučeno njegovim životnim koncima.
Pri rasvjetljavanju priče, Danielu pomaže bivši špijun Fermin Romero de Torres, kroz kojega je spoznao emociju iskrenog prijateljstva i požrtvovnosti te neizmjerne odanosti. Korištenjem prethodno stečenih sposobnosti muljanja, na uistinu se komičan način zavlači ljudima pod kožu, osvaja ih slatkim riječima te oni ni ne shvate, a već su upali u njegovu mrežu. Vizualno se radi o čovjeku prekrivenom ožiljcima prošlosti, ali netaknute vedrine života. I po tomu je uistinu poseban lik te ga mogu svrstati među one draže.
A kako je Julian imao svoju Penelope, tako je Daniel imao svoju Beu, sestru najboljeg prijatelja. Beu je smatrao nekom umišljenom osobom s kojom se ne može mjeriti niti s kojom ima ikakvih zajedničkih tema za razgovor. Ona mu je bila nešto daleko i nezanimljivo. Samo sestra njegovog najboljeg prijatelja. Ali zapravo je čitavo to vrijeme imao kraj sebe svoju srodnu dušu. Bea je bila ta svjetla točka koja ga je posvuda vodila, ali i najteži križ koji je morao nositi kako bi dokazao da je dostojan njezine ljubavi. S njom je otkrio sebe i s njom se smirio.
Ali je shvatio da ne smije dopustiti ono što je Julian dopustio godinama ranije... Ne smije poći tim putem kojim je Julian naivno kročio...
Nakon završene "Sjene vjetra", prvog nastavka ove predivne tetralogije, želja mi je svakako nastaviti dalje i pročitati ostala djela. Znam da me Zafon apsolutno osvojio na prvoj knjizi i nemam pojma što me čeka u daljnjim nastavcima, ali znam da će me njegova magija pratiti i dalje.
Prepuna sam obnovljenih dojmova i lavine osjećaja nakon što sam se ponovno uhvatila u tom vrtlogu "Sjene vjetra". Već treperim od želje da nastavim sa "Anđelovom igrom", drugim dijelom tetralogije, samo tako da osjećaj magije potraje i dalje.
Da nikad ne prestane... jer to je osjećaj apsolutne slobode kojemu svi težimo...
Godišnji odmor je gotovo pri kraju. Kada vi budete čitali ove retke, već će se poslijegodišnja groznica zahuktati, a godišnji odmor ostati samo jedna od lijepih uspomena. Ali uistinu mogu reći kako je ovaj godišnji odmor bio jedan od ljepših i posebnijih. Bila sam na mnogo mjesta, vidjela mnogo lijepih stvari i prizora koje nisam ni sanjati mogla, a nadasve sam probala okus života izvan uredskih zidova.
Da nema moje bolje polovice, mislim si (i sigurno znam), ne bih vidjela ni pola toga što sam vidjela u zadnja dva tjedna. Na tomu sam mu neizmjerno zahvalna i veselim se novoj pustolovini u koju će me odvesti. :)
Iste takve osjećaje vežem i uz "Anđelovu igru" koju sam lagano počela čitati... i za koju polažem nadu da će biti dobra (a možda čak i bolja) kao i "Sjena vjetra".
Do idućeg tipkanja,
Voli vas vaša Goga
Comments