"Svima nam treba Evelyn Hugo, da je otkrijemo u sebi i prigrlimo, trebaju nam uzori koji nalikuju toj ženi. (...) "Sedam muževa Evelyn Hugo" predstavlja vam heroinu o kojoj ćete još dugo razmišljati, voljeli je ili ne, očarat će vas što god mislili o njoj, a njezine će riječi još dugo ostati u vašim mislima." - navedeno je na stražnjoj stranici knjige.
Danas sam vam odlučila predstaviti knjigu autorice Taylor Jenkins Reid pod nazivom "Sedam muževa Evelyn Hugo" i ispričati svoje dojmove. Vrtim ju po rukama od jutra i razmišljam što reći i na koji način, a da vam ne otkrijem previše. Prisjećam se likova, scena, događaja, svega što mogu kako bih ju ponovno oživjela. Drugačija je od knjiga koje inače čitam, ali baš u toj svojoj posebnosti, uspjela je ostati u tvrdokornom sjećanju.
Mogu reći kako mene nije samo tako lako usrećiti po pitanju nekih naslova i žanrova. Svaki žanr ima svoju publiku, a ja sam poznata po tomu da volim uskakati u razne žanrove. Ne volim se zadovoljiti samo jednim i prihvatiti tzv. "status quo". Uvijek težim nečem novom, nečemu što još nisam imala prilike iskusiti - kako u životu, tako i među knjigama. Ali, kad i ako osjetim da me knjiga umara, najradije bih ju zatvorila i otputovala dalje - u neke ugodnije krajeve. Samo i to je koji put problem jer većinu knjiga pročitam do kraja. Kakva god bila, uvijek se nekako nadam da će se radnja razviti, da će se dogoditi nešto što će ju izvući iz turobnosti, što ponekad i uspije.
Ali ova me knjiga osvojila od prve stranice. Rado se sjetim radnje i osjećaja koji su me tada vodili. Rado se sjetim "moje drage Evelyn". A što je najsmješnije... svidjela mi se zbog naslovnice.
Nadam se da ste već shvatili kako sam jedna od onih koji se ne zadovoljavaju nekom prozirnom pričom punom nepotrebnih pretjerivanja, a bez neke poante i dubljeg razmatranja određene tematike. Jedna sam od onih koji, kada prime neku knjigu u ruke, teže nekom dubljem razumijevanju, pronalaženju nove perspektive, razmišljanju o tomu kako nešto nisam još iz tog kuta gledala i slično.
Želim da mi knjiga ostavi hrpu emocija nakon što zaklopim zadnju stranicu. Da se nakon nekog određenog vremena i dalje sjetim te knjige sa određenom dozom ljubavi i povezanosti. Ili se sjetim neke scene od koje poželim da priča nije nikad završila ili da ju ponovno uzmem u ruke i prođem kroz scene još jednom.
Tako na mene djeluje "Sedam muževa Evelyn Hugo" iliti, kako ju od milja zovem, "moja draga Evelyn". Našla sam komadić sebe u njezinoj Evelyn, a vjerujem da svi mi imamo dozu Evelyn u sebi - ovisno iz koje perspektive gledamo i jesmo li to spremni prihvatiti.
Pritom je najvažnije začepiti usta u trenutku kada pomislimo: što će ljudi reći? - već sam nekoliko puta naletjela na rečenicu: "Koliko je snova propalo, samo zato što su ljudi bili opterećeni time što će svijet reći?" I svaki put mi bude žao, a s druge strane si pomislim: "j***š selo/ljude/svijet... želim živjeti svoje snove."
Evelyn je, za vanjski svijet, jaka žena koju ne zanima što će svijet o njoj reći. Ne zanima ju koja sredstva treba birati kako bi došla do onoga što si je zacrtala. Ne zanima ju što će reći, što obući, tko će ju pritom popljuvati i izmisliti neki novi otrovni trač, ne zanima ju ni što će iduće napraviti, samo da dođe do cilja. Ona je jaka, bez dlake na jeziku, odrješita i bezosjećajna - barem prema van.
S druge strane, postoji jedna druga Evelyn. Ona je brižna, draga, prepuna ljubavi - toliko krhka u svoj toj snazi koju koristi kao obrambeni mehanizam, ali i kao sredstvo moći. I upravo u toj ljubavi koju sakriva od svijeta, biva najjače povrijeđena. Budući da je u životu ipak prošla dosta toga što ju je očvrsnulo, nije se dala ni u boli pokolebati. Do zadnjeg je trenutka ipak ostala na površini, što mnogima ne uspije.
I sama želim imati barem pola njezine snage. Krhka, sama po sebi, već i jesam - koji put i previše. Kada stavim sebe i krhkost u jednu rečenicu, svi mi se alarmi u glavi pale. Ne mogu sama sa sobom usuglasiti da sam krhka, ali u nekim trenucima fakat jesam. I koliko god je to dio mene, toliko taj dio sebe utišavam. Ne želim da to izlazi na površinu jer mi ne koristi. Ali isto tako se koristim nekom verzijom snage kako bih spriječila svijetu da me gazi više nego što je potrebno. Smatram da, ako sam ja dobra osoba, da su i svi drugi dobri. Da ljudi nisu pokvareni, što u suštini i nisu, ali ipak moraju neke svoje boli pokazati svijetu.
Ja svoje boli skrivam. Ali ne samo boli. Sakrivam sve što mogu. Jer svijet nije zaslužio upoznati me u potpunosti ili, da se bolje izrazim, nije me spreman još upoznati u mom punom sjaju. Nije spreman vidjeti tu moju krhku djetinju stranu. Iznutra sam kao uplašena djevojčica koju goni znatiželja da proba ovozemaljske užitke, ali ju je strah još se jače istaknuti u gomili, a ističem se već sada. Koliko god sakrivala taj svoj entuzijazam prema životu, toliko on iz mene zrači. Ne mogu ga sakriti. S druge strane, potrebna mi je samo snažna ruka koje će me koji put primiti i odvesti me na mjesta moje znatiželje ili me samo malo pogurnuti kako bih zasjala u cijelom svom sjaju.
Mogu reći da je i ovaj blog jedan od sredstava kojima se koristim kako bi moja snaga i samouvjerenost, moja hrabrost i jačina, izašle na površinu i pokazale mojoj uplašenoj strani da se ipak mogu sa svijetom nositi. Kao i Evelyn, ali na sebi primjeren način.
I upravo sam to otkrila i do tih zaključaka došla čitajući "moju dragu Evelyn". Ona je drugačija, ona se ističe, primijećena je u javnosti i boli ju briga. U toj istoj javnosti drži ponosno uzdignutu glavu i ne dopušta svojoj nesigurnoj djevojčici da proviri. Pokušava sve odraditi "kao po špagici" da bi se kasnije srušila na krevetu od umora i olakšanja. U samoći svog doma, ona uživa svoje najljepše, ali i najteže trenutke. Uživa u svakom trenutku, upija tu energiju i doživljava svaku životnu scenu sa gomilom emocija.
I za to svijet ne mora znati. Ne mora znati svaki trenutak nečijeg života, ako iz njega ne misli izvući neku pouku, neki zaključak koji mu može promijeniti život ili jednostavno donijeti nešto dobro.
Nemojte da vam život prođe u skrivanju, u boli, u odricanju. Život je toliko predivno mjesto i dan vam je na raspolaganje. Nema gorega nego kada kročite kroz život, a ne udišete ga u punini svježine koju nudi. Mogu reći da je to poanta, ona dubina kojoj težim, koja je izašla iz ove knjige. Nije samo ljubav, tratinčice i sve je sjajno i bajno - potrebno je sagledati cijelu sliku kako bi se shvatila priča.
Kada se podsjetim na takve trenutke, kada me povedu razmišljanja ili kada se sjetim knjige koja me, kao i Evelyn, jako dirnula u dubinu duše, sjetim se jedne priče. Neću vam ju sada prepričavati, ali ću vam samo reći ono najvažnije: Jednog dana, kada otiđete sa ovog svijeta i ponesete svoj kovčeg uspomena, hoće li on biti pun ili prazan?
Nemojte tratiti svoj život uludo. Evelyn je potratila dio svog života u ljutnji i gorčini, a samo je trebala dignuti slušalicu i nazvati jedan broj. S druge strane je iskusila puninu života, uživala, nosila predivne haljine, obišla svijet, ispunila se kao majka, ali i napravila jedno značajno dobro djelo. Zato neprestano spominjem kako je potreban jedan korak kako biste došli do apsolutne sreće. Povremeno se radi o jednom pozivu, o jednoj gesti, o jednoj lijepoj riječi ili jednom pogledu, a koji vam, koliko god malen bio, donijeti toliko sreće i ispunjenja. A u konačnici, može vam donijeti kovčeg pun uspomena.
Ja svoj kovčeg uspomena punim... malo pomalo, ali se puni... A vi? Punite li svoj kovčeg? Jeste li spremni početi? Jeste li spremni živjeti? Počnite s ovom knjigom i zapamtite... imajte otvoren um prilikom čitanja. Oslobodite se osude i sagledajte čitavu sliku.
Do idućeg tipkanja,
voli vas vaša Goga :)
Comments