Završila sam sa čitanjem tetralogije "Groblja zaboravljenih knjiga." - kažem i duboko uzdahnem prepuna olakšanja. Toliko se stranica nalazilo preda mnom i mislila sam da će mi trebati vječnost da ih pročitam, a sada su već iza mene.
Prepuna sam emocija, prepuna dojmova i rečenica koje bih vam željela zapisati i pokazati što me i zašto toliko obuzelo. Mogu priznati kako mi često mi fale riječi kojima želim nešto reći, a ne mogu. Time si zapravo dokazujem kako neke stvari jednostavno nije moguće opisati riječima. Potrebno ih je doživjeti.
Danas vam donosim svoje dojmove ispunjene duhom "Zatočenika neba" i "Labirinta duhova", posljednja dva nastavka ove izvanredne tetralogije, gdje pratimo već nam poznate likove iz "Sjene vjetra" (za koju ću zauvijek govoriti kako je Zafonovo apsolutno remek djelo) i "Anđelove igre".
Ne mogu vam opisati s koliko emocija pišem ovu objavu i kako će mi zapravo biti teško objediniti sve misli na jednom mjestu. Toliko sam srasla s Danielom Sempereom, Davidom Martinom, Isabellom, Ferminom, Julianom Caraxom i ostalim čudesnim likovima s kojima sam disala i živjela proteklih nekoliko tjedana. Dosad mi niti jedan lik i niti jedno mjesto nije bilo toliko opipljivo kao što su mi ovi likovi i njihova svakodnevica postali živi i opipljivi.
Gotovo pa me boli oprostiti se od njih jer znam da, sa zatvaranjem posljednje stranice, priča uistinu završava. I nema novog nastavka. Nema novog zapleta, ulaska u labirint i otkrivanja novih strana duše tih likova. Svaki je lik poseban na svoj način, svaki donosi svoju osobnost kojom boji radnju. Ali zanimljivo je primijetiti kako je svima njima jedna stvar zajednička: strast prema knjigama.
Svatko od njih na neki je način povezan sa knjigama, čitanjem i pisanjem te svatko nastoji ostvariti neku svoju želju. Bilo u svojstvu čitatelja, zaštitnika pisane riječi ili pisca - svi oni dišu jednako.
Vraćajući se unatrag, točno si mogu zamisliti Barcelonu u periodu samog početka 20. stoljeća. Mogu osjetiti miris zime koja se uvlačila među ulice, zastrašujuću notu naoko ukletih bogataških vila, ali i taj vrckavi božićni duh u vrijeme blagdana i to sve na tako jedan blizak i opipljiv način. Zafon je konkretan - on ne troši svoje riječi na beskrajno opisivanje trenutne okoline. On na jedan čist i realan način nastoji i uspijeva dočarati ono što želi reći. I pritom mu ne treba mnogo riječi.
Mogu si zamisliti tu malu, slatku knjižaru i mirise koji iz nje proizlaze - kao iz najfinije pekare... Osjetim mentalitet ljudi koji su hodali ulicama La Ramble i svakodevno prolazili mimo Sagrade Familie. Mogu zamisliti otrovne mirise i okuse zatvora Montjuic, tu kiselinu koja proizlazi iz ćelija, taj mrak u koji su nevini ljudi bili zatvarani. A što je najgore, točno mogu osjetiti nepravdu koja je nanesena mnogim likovima. Mogu osjetiti njihovu bol i gubitak, razdiranje duše u trenucima kada otkrivaju detalje iz prošlosti koji ih se izravno tiču. I boli me u želji da im pomognem - jer su mi dragi, jer nisu ljudi koje je potrebno na takav način šamarati životom. A znam da im pomoći ne mogu.
Sjećate se kada u objavi o "Sjeni vjetra" opisujem kako se mali Daniel Sempere boji kako će zaboraviti lice svoje majke? E pa, u ova dva djela dobivate čitavu sliku i puninu boli jednog malog dječaka koji je prerano ostao bez majčina zagrljaja.
S druge me strane zaokružuje sreća, osjećam toplinu obitelji, jedinstva, prijateljstva i spasenja - kojima svi mi težimo. Osjećam ljepotu zahvalnosti Juliana Caraxa kojemu su Daniel i Bea pomogli da se izvuče iz truleži prošlosti i ponovno počne pisati. Osjećam Ferminovu sreću kada mu se, nakon godina boli i muke, krenu kockice slagati u smjeru ljubavi i obitelji. Tolika sreća preplavljuje čitatelja da poželi zauvijek biti u tom toplom mjehuriću ispunjenom srećom i zahvalnošću. Ima li ičeg ljepšeg?
Ozbiljno vam kažem da ćete srasti s tim likovima. U glavi ćete stvoriti vizual slatke male knjižare (u kojoj definitivno fali ženska ruka), zamislit ćete palaču Groblja zaboravljenih knjiga, unijet ćete svjetlost i vedrinu među njezine redove i učiniti svaki od tih likova stvarnim i opipljivim. Kao da ih svakog trena možete sresti na ulici.
Zamislite da možete popiti kavu sa Davidom Martinom i priupitati ga na čemu sada radi i kada izlazi nova knjiga. Ili ćete sresti Fermina, koji će vam ponuditi karamelu Sugus i iznijeti svoje viđenje današnjice na nadasve teatralan način, na koji ćete se morati iz dubine duše nasmijati.
Vidite da vam ne mogu opisati sve što se na tih 1.000 stranica dogodilo. Previše je toga, a da bi se moglo samo tako prepričati, a vjerujem da biste se i pomalo izgubili u mom prepričavanju, u opisivanju tko je s kime na koji način povezan, koji se novi likovi pojavljuju i slično. Taj dio ipak prepuštam vama. :)
Ali vam mogu reći, ukoliko volite Zafona, ostanite mu vjerni do zadnje stranice. I nećete požaliti. Osjetit ćete ljubav, gubitak, bol, gorčinu, ali i olakšanje te, u konačnici, sreću i zahvalnost. Jer ipak nije sve tako crno. U svijetu ne možemo gledati stvari iz crno-bijele perspektive već je potrebno zagaziti u sivilo kako bismo došli do sunca.
Na Instagram stranici ste mogli primijetiti kako sam posljednjih tjedana zapisivala citate i bilježila svaki s kojim sam se uspjela poistovjetiti. Ova djela su ih prepuna, a ne možete ih sve objediniti. U nekima se pronalazite u potpunosti, dok u nekima samo djelomično, ali ipak udaraju jednakom snagom jer vidite iz vlastite perspektive kako su ti citati istina. Vaša istina!
Moram priznati da sam zbilja imala veliku količinu inspiracije za pisanje ove objave. Zbilja mi je ova tetralogija obilježila godinu na više načina. Čitajući te retke, krećete razmišljati o vlastitoj stvarnosti, o tome kako vodite svoj život, koga imate kraj sebe svaki dan i kako njegujete to što imate. Što je vama u životu najvažnije i koliko će vam ta najvažnija životna stavka trajati. Svi bismo mi rado da nam nešto najdraže u životu traje zauvijek, a sami smo svjesni da to nije moguće. To je jedna perspektiva o kojoj možete misliti - o prolaznosti, ali i ispunjenju i punoći življenja života u istom trenutku dok prolazi, a da to ne primijetite.
Druga stvar koja me apsolutno obuzela, usko je vezana uz moju želju da jednog dana napišem knjigu i da čitavu sebe u nju unesem. Na to me podsjetila, ali i uzdrmala rečenica Juliana Caraxa gdje kaže:
"Pisanje je profesija u kojoj se mora učiti, ali koju je nemoguće naučiti. Onoga dana kada shvatite što to znači, počet ćete učiti kako biti pisac."
Svatko ima u životu nešto što mu se sviđa i u čemu uživa. Ja sam odavno shvatila da je svijet knjiga taj koji mene usrećuje i koji mi omogućuje da se povremeno udaljim i odmorim od svakodnevice.
Stoga vas na kraju ove objave ostavljam sa mišlju i idejom kako biste se definitivno trebali upustiti u čitanje ove izvanredne tetralogije. Koliko god sam bila skeptična i pomalo razočarana na kraju "Anđelove igre", koliko god sam žalila što ostatak tetralogije nema tu magiju koju donosi "Sjena vjetra", toliko mi je sada žao što su sve te stranice iza mene, ali sam istovremeno i neizmjerno sretna što sam se odvažila na ovaj put.
Trajalo je nekoliko tjedana, nije bilo u planu (i nikad više planove neću slagati), ali se definitivno isplatilo. Ova me tetralogija oborila s nogu i zauvijek će u mojem srcu zauzimati posebno mjesto. A likove ću pamtiti zauvijek i barem im malo omogućiti da i dalje kroz ovu objavu i sve trenutačne čitatelje, ali i one buduće, ostanu živi i opipljivi.
Za kraj, donosim vam jedan citat u kojemu sam samu sebe pronašla. I vjerujem da ta istina za mene cijeli život vrijedi i vrijedit će do samog kraja...
Do iduće objave,
Voli vas vaša Goga
Comments